Dawn of War Soulstorm

Warhammer 40.000 je jedan od najambicioznije zamišljenih i najdetaljnije opisanih fiktivnih univerzuma, koji je rođen kao strategijska igra koja se igrala pomoću pažljivo sastavljanih i bojenih figurica na namjenski pravljenim bojnim poljima. Opsesivni perfekcionizam i fanatizam kojeg pojedini fanovi (tačnije bi bilo reći freakovi) ispoljavaju pri bojenju i dizajniranju ovih dragocjenih figurica je naprosto zastrašujući, samo malo pročačkajte po Internetu i biće vam sve jasno. Potpuno je prirodno da je takva igra našla svoj put do kompjutera i radi se o već jako dobro etabliranoj franšizi koja nam je na monitorima prisutna već dvocifren broj godina. Sve je krenulo sa Space Hulkom davne (i pogane) 1993. godine, kada su mnogi od nas još uvijek bili mladi i nadali se boljem sutra.

Točak napretka koji se nezaustavljivo okretao je sa sobom povukao i Warhammer 40k franšizu i prije otprilike četiri godine rezultirao je sa velikim hitom pod naslovom Warhammer 40.000: Dawn of War, igrom o kojoj smo pisali i koja nam se jako dopala. U Single player kampanji, igrač je, predvodeći Space Marines, frakciju koja je najbliže nečemu što bi se moglo nazvati “good guys“ sa naše tačke gledišta, morao da se izbori sa izdajničkim Chaos Marines, huliganskim Orcima i prefriganim Eldarima, probijajući se kroz mrežu konfliktnih interesa, manipulacija, otvorenih neprijateljstava i zabadanja noževa u leđa. Sve je to sasvim uobičajeno za WH40k.

Uslijedila je prva ekspanzija pod naslovom Winter Assault, u kojoj je fokus prebačen na Imperial Guard, sačinjenu u ogromnoj većini od najobičnijih ljudi sa poprilično konvencionalnim naoružanjem, čija je najveća snaga u njihovoj enormnoj brojnosti i požrtvovanosti. Poređenja radi, ako bismo Space Marines uporedili sa najelitnijim NATO specijalnim jedinicama koje imaju najnapredniju opremu i prolaze najrigorozniju obuku i fizičke pripreme, Imperial Guard bi bile kineske divizije u kupaćim gaćama, naoružane malo većim petardama i tenkovima napravljenim od recikliranih čepova od pivskih flaša. Najbitnije je bilo što se u skirmishu i multiplayeru sada mogla koristiti i Garda.

Druga ekspanzija, pod naslovom Dark Crusade, je samostalna igra u kojoj su dodate još dvije nove rase, Necron i Tau, a ukinuta je linearna single player kampanja. Igračima je na raspolaganju da odaberu jednu od sedam vojski i da, kontrolišući je, pokušaju poraziti ostalih šest koje se bore za istu planetu. Jednoličnost konstantnih skirmisha je razbijena mapama na kojima je trebalo obaviti posebne zadatke da bi se dobile određene beneficije, kao i napadima na neprijateljska glavna uporišta, što je obično od igrača zahtijevalo da obavi nekoliko sekundarnih misija na mapi, dok se istovremeno nosi sa ogromnim protivničkim snagama koje su konstantno i nemilosrdno nasrtale na položaje napadača.

Soulstorm je potpuno u fonu Dark Crusadea, jer se ponovo radi o samostalnom naslovu sa još dvije nove frakcije (ukupno impresivnih devet) i nešto proširenom nelinearnom kampanjom, koja se sada prostire na čitavom sistemu sa četiri planete i tri mjeseca. Nova ekspanzija je željno iščekivana, međutim, nakon relativno velikog broja sati igranja koje sam joj posvetio, u skoro šokantnom trenutku spoznaje, shvatio sam da sam razočaran, igru sam napustio i uopšte više nisam poželio da se ponovo pozabavim njome. A vjerujte mi, to je posljednje što sam očekivao.

Da biste razumjeli zašto sam se toliko razočarao Soulstormom, moram vam prije svega (ponovo) objasniti kakvo je moje mišljenje o Dark Crusadeu. Naime, u početku sam tom igrom bio jednostavno oduševljen, a nakon godinu ili dvije, shvatio sam da je to zapravo jedina RTS igra, osim Starcrafta, kojoj sam se toliko puta vraćao. Nelinearnu kampanju Dark Crusadea sam do kraja odigrao sigurno više od deset puta, pri tome bar po jednom sa svakom od vojski, što je s obzirom koliko je moje vrijeme za igranje postalo ograničeno i dragocjeno, gotovo nezamisliv luksuz. Zapravo, mirne duše mogu reći da mi je Dawn of War: Dark Crusade najdraža strategija poslije Starcrafta. Sedam u velikoj mjeri različitih, a opet dobro izbalansiranih vojski, veoma solidna grafika i ostale tehnikalije, odlična ravnoteža između žestokog tempa, nenametljive kompleksnosti i čiste zabave, kao i fenomenalno osmišljen univerzum koji daje šmek i atmosferu cijeloj stvari, rezultirali su izuzetno moćnim miksom, koji mi u potpunosti odgovara. Po toj logici, Soulstorm je trebao biti još bolji, jer je zapravo samo dodato još dvije vojske i povećan broj mapa, uz “neke manje izmjene“. Pa, u čemu je onda problem?

Problema je, istinu govoreći, više. Evo kako je teklo moje iskustvo sa Dawn of War: Soulstorm. Pošto sam imao dosta dugu pauzu od zadnjeg igranja Dawn of Wara, a kako su mi Space Marines omiljena rasa, tako sam odlučio da u “oluju duša“ uđem sa dobrim, starim, skoro-pa-fašistički nastrojenim Imperatorovim mezimcima. Sa njima sam komotan, znam ih u dušu i znam kako najbolje iskoristiti njihove prednosti i amortizovati slabosti. Samim tim, razmišljam ja, biće jasno kakve su konkretne promjene u igri, ako ih uopšte ima.

Prvi utisak je pozitivan, u smislu da ništa ne djeluje pokvareno, pa se odsustvo nekih spektakularnih tehničkih poboljšanja može zanemariti. Engine je ipak star četiri godine... Mape su i dalje skoro pa rudimentarne, na terenu nema praktično nikakve vegetacije, teksture su... jednolične do neprimjetnosti, a jedinice izgledaju kao i prije i animacija im je i dalje odlična. Ako ništa, sve leti kao podmazano bez obzira na broj jedinica na ekranu, a to nije baš uvijek bilo tako. Strateška mapa sistema u kojem se kampanja odvija u prvom trenutku impresionira, ali brzo postaje jasno da je zapravo poprilično nepregledna i poslije divne “riskovske“ i “totalwarovske“ jednostavnosti i preglednosti one iz Dark Crusade, ova izgleda skučeno i nepotrebno zapetljano i pored toga što je veća. Naime, tri planete i četiri mjeseca su podijeljeni na 31 teritoriju i međusobno povezani ekvivalentima teleporta koje možete koristiti ako osvojite teritorije na kojima se nalaze.

Eh sad, jedan od većih problema je u tome što su ukinuta dva bonusa koja sam u Dark Crusade obožavao, a radi se o tzv. Startportu koji je omogućavao da u jednom potezu stignete do bilo koje teritorije i mogućnosti da osvajanjem određene teritorije napadate dva puta po potezu. Da biste stekli makar približnu slobodu kretanja u Soulstormu, moraćete poraziti Dark Eldare, što vam daje sposobnost da sa bilo kojeg teleporta dođete na bilo koji drugi, bez obzira da li su povezani ili ne, i “obične“ Eldare koji vam donose sposobnost da se krećete preko tri teritorije u jednom potezu. Dva napada po potezu zaboravite.

Eh, vidite, čak ni to ne bi bio problem, da razvojni tim u svojoj želji da “nešto promijeni“ nije napravio užasnu grešku, koja je, kad malo bolje razmislim, glavni razlog zašto Soulstorm od mene nije dobio bolju ocjenu od one koju možete vidjeti na kraju ovog teksta. A radi se o tome da, nakon osvajanje određene teritorije, na njoj više ne ostaju sve strukture koje ste na njoj izgradili. Ako vam tu teritoriju napadnu kasnije, moraćete ponovo krenuti od nule sa građenjem, što u Dark Crusade definitivno nije bio slučaj! U tom istom Dark Crusadeu, u situacijama kada su vam teritorije bile napadane, niste zbog toga čupali kosu jer ste znali da vas već čeka potpuno razvijena infrastruktura i da će odbrana biti brza i efikasna. Na prvu, ovo nije baš “čojski i junački“ sa moje strane, ali čekajte malo... U čemu je poenta da dva puta uzastopno igram identičnu mapu, potpuno od nule, jednom da je osvojim i odmah zatim da je odbranim od kontraudara? Šta, da utvrdim gradivo? Dobro, to znači da sada opcije ostavljanja garnizona na osvojenim teritorijama imaju više smisla ali ja, a uvjeren sam i ogromna većina ostalih, nikada nismo igrali Dawn of War zbog njegovog realizma i simulacije logistike, nego da bismo se zabavili. Igranje iste mape dvaput zaredom, od nule, nije zabavno. Tačka.

Dvije nove rase su također tako-tako. Fanovi su tražili Tyranide, Zergoliku rasu bezumnih zvijeri kojima upravlja kolektivna svijest, ali razvojni tim je tvrdio da ovaj engine nije dorastao Tyranidima i umjesto njih su odabrali Sisters of Battle i Dark Eldar. Sisters of Battle su vojno krilo Inkvizicije, što ih čini “većim katolicima od Pape“. One su prirodni saveznici Space Marinaca i Imperijalne Garde, ali u svojoj zadrtosti vjerom u Imperator Deusa i fanatičnoj predanosti iskorjenjivanju bilo koga ili čega što se ne podvrgava njegovim uzusima, ne prezaju od sukoba ni sa kim. Ove ratoborne opatice su stilom borbe i opremom najsličnije Svemirskim Marincima, ali im je štih maksimalno religiozan, do tačke parodiranja. Super jedinica im je živi svetac, krilata anđeoska pojava koja će dobro ojaditi nespremnog protivnika. Specijalni resurs Sestara je vjera koja raste u zavisnosti od toga koliko na bojnom polju imaju jedinica koje vjeru generišu. Vjera omogućava neke specijalne i veoma moćne sposobnosti Sestara. Može se reći da su Sisters of Battle zapravo srce i duša ove ekspanzije.

Sa druge strane, Dark Eldari su za Eldare, ono što su Chaos Marinci za Space Marince. U potpunosti su orijentisani na sadomazohizam, uživaju u bolu, patnji i stradanju (drugih) i eto... jako su zli, šta da vam kažem. Izuzetno su moćni u ranim fazama borbe, jer mogu brzo na bojno polje izbaciti dosta moćnu pješadiju, ali kako vrijeme odmiče, postaju sve manje djelotvorni. Super jedinica im se zove Dais of Destruction. Radi se o nekakvoj levitirajućoj sado-mazo barki, koja otprilike liči na jahtu Jabbe the Hutta iz Povratka Džedaja, komplet sa robinjama u lancima. Osnovna karakteristika Daisa je ogromna količina hit-poena i veoma destruktivno glavno oružje, koje poput Yammato cannona sa Battlecruisera u Starcraftu, jednostavno razbija sve ispred sebe, a posebno pješadiju. Specijalni resurs Dark Eldara su duše palih protivnika koje mogu skupljati neke njihove jedinice i koje, opet, omogućavaju korištenje veoma moćnih specijalnih bonusa.

Pored ove dvije nove rase, jedina prava novost je da su svi dobili i po jednu leteću jedinicu, ali one su gotovo neprimjetne i praktično nepotrebne. Pored toga, radi ograničenja samog enginea, nisu baš ni najbolje implementirane, tako da ih možete skoro potpuno zanemariti. Čini mi se da su zaista neophodne na samo jednoj mapi. Ako uz sve ranije spomenute nedostatke dodamo da je negdje izgleda napravljen kratki spoj, pa vještačka inteligencija počesto ima problema da nađe odgovarajuću rutu, posebno kada su u pitanju veće grupe jedinica koje treba da savladaju razne rampe, stepeništa i suženja na mapama, kao i činjenicu da je i dalje moguće pucati kroz teren i zidove, mora uslijediti zaključak da onaj prvi pogled definitivno vara i da zapravo jeste pokvareno dosta toga.

Ali vjerujte mi, sam gameplay je i dalje tako dobar da bih ja, kada bi samo proklete zgrade i ostale tamo gdje ih napravim nakon što teritoriju osvojim, garantovano i dalje zagriženo igrao ovu igru. Sve nabrojane probleme shvatite kao upozorenje da se ne razočarate, jer ako ste očekivali još jedan Dark Crusade kažem vam, razočaraćete se. Ali, ovo je, uprkos svemu, i dalje odličan Warhammer 40k RTS