Prince of Persia

Nakon relativno uspješne i dobro zaokružene trilogije, kako na najbolji način nastaviti jednu od, ako ne najredovnijih, a onda svakako najdugovječnijih serija među kompjuterskim igrama? Jednostavno, početi iznova, kao da se ništa nije desilo. Prince of Persia je vrlo brzo nakon svoje pojave, davne 1989. godine, stekao status legende, jer je na veoma specifičan način obogatio platformske igre za koje su mnogi još tada mislili da su dale sve od sebe.

Nakon namćorastog mrguda iz prethodnih par naslova, ponuđen nam je nekakav čudni plavooki hibrid manekena, bilderčića i razmaženog američkog tinejdžera, koji je toliko opsjednut svojim dobrim izgledom, da mu jednostavno ni na kraj pameti nije pomisao na mogućnost da na svijetu možda postoji neka ženska osoba koja neće pasti ničice čim ga prvi put ugleda. Da nije te naporne i nametnute crte karatera koja bi, valjda, trebala da interakciji između dva glavna lika dâ neku vrstu začina, radilo bi se o sasvim pristojnom čeljadetu, jer se stvarno ne radi o zloj i sebičnoj osobi, ma koliko se scenarista trudio ostaviti takav utisak.

Elika, ženski kompanjon našeg princa (valjda je princ!?), je sa druge strane sva ozbiljna, zabrinuta i pritisnuta nadolazećim smakom svijeta, koji blesan kojeg kontrolišemo kao da i ne primjećuje. Možda je to zato što dijeli dio odgovornosti za čitavu komplikaciju, ali svrha ove recenzije svakako nije da vam prepričavam radnju. Elem, naš duo princes fantastikus ima zadatak da “izliječi plodna tla“, ma kako to blesavo zvučalo, jer je zli bog Ahriman, koji se nakon 10 hiljada godina iskobeljao iz zatvora čiji su čuvari bili pripadnici Elikinog plemena, lijepo kontaminirao čitav ogromni hram u kojem su ga držali. Sljedeća stanica mu je ostatak svijeta, čim malo ojača.

Svakako, taj hram se sasvim slučajno sastoji od gomile platformi, okomitih litica, stubova, greda i predubokih provalija čija je jedina svrha da putešestvije našeg Nikolice s prikolicom učini utoliko zanimljivijim. Ne znam samo gdje su nestale sve stepenice i merdevine... Hram se sastoji od 24 cjeline i isto toliko lokacija na kojima su famozna plodna tla. Njihovim pročišćavanjem doći će do promjene krajolika (trava, zelenilo, leptirići) i pojaviće se svjetleće sfere koje treba sakupljati da bi Elika dobila posebne (odnosno još posebnije) sposobnosti, koje opet omogućavaju dalje napredovanje i dohvaćanje dodatnih svjetlećih sfera. Inače, Elika se veoma dobro služi magijom, koja joj omogućava da nakratko leti, a što je opet idealno za čupanje smotanih prinčeva iz provalija, prije nego što na dnu naprave prstenasti oblak prašine i krater. Međutim, izgleda da je to zamara, jer u nekim drugim situacijam se oslanja na princa da je, recimo, na grbači ponese preko bršljana.

Mora se naglasiti da je ovo definitivno jedna od najljepših igara koje sam vidio u zadnje vrijeme. U poređenju sa sterilnim, hirurški preciznim i možda baš zato na momente neuvjerljivim realizmom igara kao što su Crysis, Brothers in Arms i Far Cry 2, prekrasna cell-shaded grafika novog Princa je naprosto očaravajuća. U zadnje vrijeme je grafički impresivnih igara bilo u izobilju, ali ova je pritisnula sasvim drugi set dugmića i zagolicala sasvim druge zone cerebralnog cortexa. Ovakva vizuelna prezentacija, u koordinaciji sa izuzetno fluidnom animacijom i spektakularnim efektima, posebno tokom rijetkih okršaja, može se samo hvaliti i hvaliti i hvaliti, dok ne raskrvarim jezik ili prste, zavisno od medija.

Upravo spomenuh da je okršaja malo, mada bi poštenije bilo reći da ih je relativno malo. Naglasak nije na borbi, ali ona nikako nije zapostavljena. Štaviše, sistem borbe je obogaćen veoma efektnim i impresivno izgledajućim kombo udarcima prilikom kojih koristite mač, metalnu rukavicu na lijevoj ruci, a i Eliki nije mrsko da uputi udarac ili tri, zavisno od komboa kojeg odaberete. Nesretni demoni, ili šta su već, nisu ni svjesni u kakav se belaj uvaljuju napadom na naše mlade čuvare reda i poretka... Inače, Princ i Elika su strašno dobar tag-tim za dvoje ljudi koji su se tek upoznali.

Mehanika igre je potpuno podređena uživanju i usmjerena na eliminaciju frustracije. Ovo je igra u kojoj nikada nećete vidjeti natpis Game Over i u kojoj nikada nećete morati da idete na opciju Load, osim kada je tek učitate, niti snimiti status, osim kada želite iz nje izaći. Mislio sam da je to nemoguće, ali evo ga, pred nama je dokaz da je moguće napraviti igru kojoj quicksave nije potreban. Evo čitam prethodnu rečenicu i ne mogu očima da vjerujem da sam ja to napisao... Uglavnom, to je postignuto tako što jednostavno ne možete poginuti. Način na koji je to izvedeno je dosta pametan.

Programeri, naime, nemaju ništa protiv da vi poginete, ali problem je u tome što to Elika ne dozvoljava. Svaki put kada loše procijenite skok i po svim propisima počnete da padate uz glasnu dreku, vaša prijateljica će vam pružiti ruku spasenja i vratiti vas na najbližu platformu. To novi PoP definitivno ne čini kandidatom za optužbu o zaglupljivanju, jer se ni u jednom trenutku ova igra ne pretvara da je “ozbiljna“ i zasnovana na nezemaljskim sposobnostima osobe koja u rukama ima kontrole. Ne, ovdje nema smrti, ali ni varanja, i kruta logika je (uglavnom) zadovoljena, pa su svi sretni. Skoro svi. Naime, oni koji od svojih igara žele izazov i osjećaj da su nešto postigli bi sa ovim konceptom možda mogli imati velikih problema...

Međutim, ja Prince of Persia zaista ne vidim kao izazov. Od praktično prve sekunde učitavanja, maksimalno se upinje da vas uvuče u svoj svijet i pokušava vas navesti da mu vjerujete i da se opustite. To je zaista sve što je potrebno da bi se u ovoj igri uživalo. Želja za opuštanjem. Ako dopustite sebi da popustite mrtvačko-grčeviti deadlock kojim se kandžama i zubima držite za realnost, logiku, preživljavanje i dnevne novine, u ovoj igri ćete naći oazu mira i spokoja. To što je danas prosječni gamer gotovo nesposoban da povjeruje da ga iza svakog ćoška ne čeka assassin sa spremnom žicom od klavira, tužna je realnost. Prince of Persia vas ne želi natjerati da satima vježbate poteze koje nakon toga izvodite sa robotskom preciznošću i istim takvim entuzijazmom. Vidite, činjenica da su vam za ovo putovanje potrebne ruke da biste kontrolisali glavnog lika je zapravo nesretna okolnost. Ne, ovu igru treba gledati sa lavorom kokica pri ruci i bidonom piva pri nozi. Nađite nekoga da ovo igra, a vi gledajte. Izazov će biti isti, ali opuštanje i užitak će biti još veći. Jako lijepo.