The Club

Klub ili toljaga?

Oj, konzolo, konzolo! Ova igra pokazuje koliko su konzole kontradiktorne i oksimoronične. Čitajte, samo čitajte.

Eh, ovako. Zamislite igru u kojoj je fokus na maksimiziranju efikasnosti i preciznosti gađanja (čitaj: što više headshota sa što manje metaka). Onda je napravite na sistemu koji nema najidealniji interfejs za takvu aktivnost (konzola i gamepad). I šta onda? Pa logično, da bi to “radilo“, morate staviti AUTO-AIM... Eto, to je The Club. Dakle, zahtjev: preciznost. Rješenje: auto-aim... Pa jaooooooooo, majko mila! Pa zašto, eto zašto? U normalnom svemiru, ako bismo uopšte željeli da pokušamo racionalizirati takvu nebulozu, to bi se zvalo cheatingom. Međutim, ne! Čak i u PC verziji, ostala je opcija auto-aim! I u PC verziji, komande su obilježene oznakama sa Xbox kontrolera... Još jedna poluga za utjerivanje Xbox gamepada u moje već oderano grlo. To me tako ljuti i tako vrijeđa da mi padaju na pamet svakakve ideje. Jedna od njih, recimo, je da svaki put kada mi se na računar provuče igra u kojoj su komande obilježene kao da imam Microsoftov gamepad, fino odem i kupim neki Logitechov gamepad, iz čistog kaprica. I da onda fino skeniram račun i pošaljem ga mailom Microsoftu, zajedno sa detaljnim objašnjenjem kako “NE, NEĆU DA KUPIM TAJ VAŠ SMRDLJIVI GAMEPAD I ZABIJTE SI GA NAZAD TAMO ODAKLE JE I DOŠAO!“ Fu!

Dakle! The Club je igra čiji koncept jednostavno nije propisno izvodljiv nigdje drugo nego na PC-u. Kao što sam donekle već “objasnio“, radi se o igri koja na prvo (i jedino) mjesto stavlja vašu sposobnost da uz što manje hitaca postignete što više pogodaka. Ovo je igra koja direktno boduje preciznost, brzinu i efikasnost. Borite se za high score, bukvalno. Dodatnim poenima se nagrađuju headshotovi, hici iz daljine, teško izvodljivi pogodci i čak vam se daje bonus na “umjetnički dojam“, kao za npr. pogotke odmah nakon koluta naprijed. Apsolutno logično je onda da se pri tome ne bi smjela koristiti nikakva pomagala, a najmanje od svega bilo kakav oblik automatskog nišanjenja. Odnosno, ovo je igra za miša i tastaturu, a ne za nekakve gljive i tastere sa 256 nivoa osjetljivosti. Konzolaši nikako da shvate da ako nekog treba upucati u glavu, onda treba koristiti miša, a ne pisati pismo vlastitoj pušci u nadi da će poštar stići na vrijeme da dostavi vašu zadnju uputu da se cijev treba pomaknuti tri milimetra ulijevo, prije nego što vam komedijaški vanzemaljci iz Haloa ubiju Master Chiefa, koji je, by the way, izgleda toliko ružan da nema petlje da skine kacigu.

I da, u prošlom paragrafu pročitali ste praktično sve što The Club ima da vam ponudi. Radi se o shooteru koji praktično i nema priču, nego samo neku vrstu izgovora za ono što morate raditi, a radnju nema definitivno. Navodno, taj neki klub je perverzna zabava moćnih i bogatih koji se klade na to ko će da bolje prođe u pokušajima da za što kraće vrijeme i što efikasnije upuca grupe protivnika ravnomjerno raspoređenih na nekih pedesetak mapa u osam zemalja. Mape su totalno generičke i nisu vrijedne opisivanja. Postoji nekoliko različitih tipova zadataka, kao što je Sprint u kojem trebate što prije proguliti kroz mapu bez pogibije ili već famozne situacije u kojima morate određeno vrijeme opstati na veoma skučenom prostoru dok čitave horde anonimnih i generičkih dušmana dolaze sa svih strana i pokušavaju da vas eliminišu.

The Club je zapravo jedna velika staza sa preprekama (obstacle course, kao što moj kum fino reče) čija je svrha da ponavljajući mape iznova i iznova, do savršenstva izoštrite vašu sposobnost da svaku od njih prođete efikasno i efektivno poput Terminatora. Boduje se sve, od brzine prolaska, do toga koliko zdravlja imate na kraju, koliko ste hitaca ispalili, koliko puta ste pogodili, boduje se svaki pogodak posebno, zavisno od lokacije, udaljenosti i težine hica, a tu je i multiplikacijski bonus koji se povećava sa svakim ubistvom, koji onda počne da lagano “curi“ ako previše vremena protraćite tražeći novu žrtvu. Boduje se posebno bonus sa kojim ste završili misiju, kao i onaj maksimalni kojeg ste u toku zadatka uspjeli namaknuti. I to je otprilike to.

Svakako, takav koncept, iako na prvi pogled potpuno pogrešan za shootera, pa makar to bio i konzolski shooter iz trećeg lica kao što je The Club, rezultira nečim što je za shootere dosta neuobičajeno, a to je prava, zaista prava vremenska presija. Bonus koji nezaustavljivo curi naprosto vas bičuje da skoro bezglavo jurite i zvjerate naokolo tražeći sljedeću žrtvu ili makar table sa lobanjama koje imaju svrhu da zaustave curenje bonusa i da vam “kupe“ malo dodatnog vremena. Ako ne jurite za sljedećom žrtvom, jednim okom i dalje čitate koliko vam je vremena ostalo do kraja runde, za koliko će sekundi početi curiti bonus i da li imate još tri ili dvije sekunde prije nego što odete u zrak zbog toga što ste ušli u područje gdje vam se za pet sekundi daljinski aktivira eksploziv hirurški ugrađen u tijelo.


Sve u svemu, radi se o bizarnom pokušaju da se napravi nešto originalno, stavljajući elemente utrkivanja i borbe za high score kao da se radi o nekakvoj trci, sa solidno urađenom, ali pomalo generičkom pucačinom iz trećeg lica. Nije loše, ako vam treba nešto da povremeno ubijete pola sata. Inače, manite se ovoga.