Fallout 3

Bradat i radioaktivan

Sudeći po komentarima na forumima širom svijeta, zamislite, postoje ljudi koji se još uvijek pitaju da li da igraju Fallout 3 ili ne!? Učinite sebi uslugu i nemojte biti jedni od njih. Ovakve igre se pojavljuju prerijetko da biste ih tek tako propuštali.

Da se odmah razumijemo, duh prva dva legendarna dijela Fallouta ovdje NIJE u potpunosti oživljen. Naravno, to ne znači da je Fallout 3 loš ili da je na neki drugi način izvrgnuo ruglu svoje prethodnike – naprotiv, radi se o jednoj sasvim drugačijoj zvjerci koja je toliko osvježila serijal da se možemo nadati čak i Falloutu 4 nekada u daljoj budućnosti, kada se svijet dovoljno načudi The Elder Scrollsu 5. Imajući u vidu da je prvobitna i neprofitabilno izgledajuća izometrijska verzija Fallouta 3 prije nekih pet godina dovela serijal u stanje kliničke smrti, ovo što smo sada dobili je čudo u rangu oživljavanja Tomb Raidera. Još samo da se neko hoće dohvatiti izrade Blooda 3... Ah, pusti snovi.

Simpatičan poput soma
Priča se odvija 200 godina poslije globalne nuklearne katastrofe u kojoj je Amerika zbrisana s lica Zemlje i ne nastavlja se direktno na prethodne dijelove, te počinje na nevjerovatno originalan način, vašim rođenjem, gdje vas otac, doktor, raznježeno gleda, smišlja vam ime i obavještava vas o spolu – što zapravo znači da ćete sami izabrati dotične stavke. Nakon što vam majka umre na porođaju, kreirat ćete svoj lik na vrlo detaljan, oblivionski način, s tim što vam ni uz najveće napore ovog svijeta neće poći za rukom da stvorite pristojno izgledajućeg muškog protagonistu, što je vjerovatno nekakva namjerno humoristična odluka autora, na što ukazuje i činjenica da ćete na raspolaganju imati najveći izbor ružnih brada ikada viđen u nekoj igri. S oduševljenjem sam izabrao onu najodbojniju.

U nizu efektnih scena koje predstavljaju određenu vrstu sažetka vašeg odrastanja, od faze tek prohodale ubalavljene bebe, gdje podešavate osnovne, SPECIAL atribute (Strength, Perception, Endurance, Charisma, Intelligence, Agility, Luck – sve standardno i old-school), pa do tinejdžerskog doba u kojem birate klasu, saznajete da se zapravo nalazite u jednom od atomskih skloništa smještenih pored ruševina grada Vašingtona, Vaultu 101, iz kojeg ćete eventualno pobjeći kada otkrijete da ga je i vaš otac iz nekih misterioznih razloga napustio. Već u prvom naselju na koje naiđete otkrit ćete neke šokantne informacije o svom životu, koje će vas samo još više učvrstiti u naumu da pronađete oca i priupitate ga šta se kojeg vraga dešava.

Kada promolite njušku iz rupčage u kojoj ste do tada bili i ugledate atomskim ratom sprženu okolinu koja podsjeća na Mjesečevu površinu, izgledat će vam nevjerovatno da se tu nalazi išta osim agresivnih mutiranih i neinteligentnih oblika života, ali ubrzo ćete naići na gradić prigodnog imena Megaton i totalno se frapirati nevjerovatnom detaljnošću i morbidnošću tog madmaxovski improvizovanog svijeta u kojem ste se obreli! Od tog momenta, imat ćete slobodu da radite šta god hoćete, te idete gdje i kad god hoćete, bilo da se želite odmah dati u istraživanje opasne i radioaktivne okoline ili naprosto otići praviti probleme u gradu (jer, bez obzira koliko se vi trudili da igrate kao čisto dobroćudan lik, uvijek ćete napraviti problem i nekom kome niste htjeli, što je posebno očigledno na kraju, o kojem vam, razumije se, neću pričati, jer se radi o jednom od najzanimljivijih završetaka ikad, ičega).

Iako postoji i nekakav polufunkcionalan pogled iz trećeg, Fallout 3 je očigledno dizajniran da ga se igra u prvom licu, a osjećaju imerzije pomaže i to što interfejs nije predstavljen u formi običnih menija, nego kao već poznati Pip-boy, uređaj koji objedinjuje informacije o questovima, itemima koje nosite, stepenu invalidnosti, ako vam je, recimo, neko pucao sačmarom u ruku i ostale korisne informacije. Pomoću Pip-boya možete slušati i jednu od tri dostupne radio stanice, kao što je ona koju emituje Enclave frakcija, samoproglašeni nasljednik bivše američke vlade, čiji vođa zvuči sumnjivo slično George Bushu – međutim, čisto sumnjam da ćete to slušati, pošto u igri ima i previše borbe da biste mogli sebi dopustiti takvu smetnju.

Konan, barbarin, davitelj književnika
Zavisno od toga jeste li glumili anđela s oreolom iznad glave i pogačom pokajanja u ruci ili mesara koji se ne libi ubijati civile, iznuđivati novac i poslati dođavola umirućeg starca koji vas moli za malo čiste neradioaktivne vode, mijenjat će se i vaša interakcija s ostalim likovima, pa ćete se tako moći udružiti samo s onima koji imaju isti alignment kao i vi – ako ste dobri, možete zaboraviti na to da sa sobom povedete nekog manijaka i obrnuto, postoje likovi koji će putovati s vama samo ako ste izrazito dobri. Ovdje na scenu stupa glavni adut Fallouta, a to je nepregledno more skillova i specijalnih sposobnosti, odnosno proslavljenih perkova, koji nezamislivo produbljuju gameplay i potiču vas i na nekoliko uzastopnih ponovnih igranja, sa različitim izborom skillova i perkova.

Iako ovdje u principu ne bi trebao postojati takozvani pravi izbor skillova, treba napomenuti da je zbog lošeg balansa daleko lakše igrati u ulozi krkanskih likova, stručnjaka za sve vrste oružja, nego u ulozi nekog karizmatičnog hakera, koji bi zbog svog životnog opredjeljenja mogao imati problema u kasnijim, akcijom nabijenim fazama igre. S druge strane, perkovi su zaduženi za malo morbidnije i vrckavije osobine vašeg lika, kao što je simpatična mogućnost obnavljanja zdravlja žderanjem leševa ili uvijek omiljeni Bloody mess, koji rezultira prenaglašenim nasiljem i besmisleno krvavim i detaljnim raspadanjem protivničkog tijela, naročito kada ga izrešetate sačmarom.
Bez obzira na taj ogroman izbor između načina igranja, Fallout 3 je gotovo u potpunosti akcijski RPG, što ga čini osjetno plićim u odnosu na prošle dijelove, u kojima ste zaista ogromne količine gameplaya mogli proći sa minimalnom upotrebom sile, koristeći dijalog na sličan način kao u Planescape: Tormentu – kao jedno od najmoćnijih oružja. Ovdje konverzacija definitivno nije toliko uticajna, jer iako je odlično odglumljena i više nego dobro napisana, sa specijalnim opcijama koje se pojavljuju ovisno o vašoj reputaciji, govorničkim sposobnostima i karizmi i koje vam mogu donijeti neočekivane preokrete u razvijanju questova. Tako, na primjer, u slučaju kada pomoću Lady killer perka od jedne prostitutke izvučete informacije o tome kako i gdje trebate potražiti tragove putovanja svog oca. Isti perk inače služi i za nanošenje veće štete ženskim protivnicima. Eto ga, diskriminacija!
Dijalog je, ipak, znatno manje opširan u odnosu na, recimo, onaj u Falloutu 2, koji se stilski prilagođavao inteligenciji vašeg lika, tako da je totalni barbarin zvučao kao kakav polupismeni redneck. Dijalog je bolji i uticajniji čak i u Vampire The Masquerade: Bloodlinesu, u kojem postoji upravo ta stilska prilagođenost mentalnim karakteristikama lika kojeg vodite, kao što je slučaj sa pronicljivim Malkavianima, s kojima ste, ako se sjećate, mogli bukvalno dobrih 80% igre proći bez borbe ili u totalnom stealthu
Borba melee oružjem je jako slična onoj u Oblivionu i zasniva se na tome da konstantno blokirate protivničke udarce stišćući desnu tipku na mišu, te vrebate na trenutak kada ih možete opaučiti po glavi i poslati u vječna lovišta. Korištenje vatrenog oružja, s druge strane, podsjeća na klasičnu pucačinu, ali samo ako ste napucali skillove za korištenje dotičnog, jer ćete u suprotnom uporno fulati svakog ko je udaljen više od dvadeset metara od vas. Jedna od najznačajnijih karakteristika borbe iz prošlih dijelova prenesen je i unaprijeđen sistem nišanjenja u pojedine dijelove tijela neprijatelja, sa prikazom procenta vjerovatnoće pogotka, što vam omogućava da rafal ili udarac maljem u potpunosti usmjerite na jednu određenu stratešku tačku, recimo ruku u kojoj protivnik drži oružje, sa minimalnim rasipanjem damagea na ostatak trupa. Ovaj sistem nišanjenja se zove VATS i predstavlja jedini ostatak turn-based gameplaya iz sada već daleke prošlosti, s tim da je i kao takav učinjen apsolutno prejakim i čini borbu znatno lakšom nego što bi trebala biti.
Fallout 3 je, onako kako sam ga ja iskusio, u ulozi prosječno inteligentnog i karizmatičnog krkana koji se služi palijama i konvencionalnim vatrenim oružjem, naprosto prelagan. Naime, u jako ranoj fazi sam sa veoma oštećenim healthom bez ikakvih problema preživio napad bacačem plamena, što je čisti apsurd – ako me sjećanje dobro služi, izlaganje neadekvatno opremljenog i nerazvijenog lika paljbi nekog takvog oružja u Falloutu 2 bi redovno rezultiralo igračevom brzom, brutalnom i krvavom smrću.
Dakako, dubljim zalaženjem u radnju i ruševine Vašingtona, stvari postaju znatno teže, te ćete u cilju normalnog igranja morati razviti sposobnost korištenja energetskog i eksplozivnog oružja, jer je najbolji način da se otarasite grupice mutanata ili teško oklopljenih vojnika bacanje minijaturne nuklearne bombe na njih. Jedan od najvećih krivaca za ovako laganu borbu je, koliko sam primijetio, znatno povećana vjerovatnoća critical napada s vaše strane i istovremeno smanjena vjerovatnoća istog kod vaših protivnika, što vas u kombinaciji s VATS sistemom čini manje-više nepobjedivim.
Oblivion 2.0
Kao što sigurno već znate, Fallout 3 je napravljen na Gamebryo engineu korištenom u TES4: Oblivionu, što očigledno nije baš savršeno rješenje, ali je takva odluka dala Bethesdi na raspolaganje svo vrijeme ovog svijeta da trpaju gomile zanimljivog sadržaja u glavni i sporedne questove, neopterećeni potrebom da u nedogled ušminkavaju grafiku. S izuzetkom nekoliko naprednijih grafičkih efekata, F3 nepogrešivo sadrži Oblivionovu vizuelnu notu, posebno kada su u pitanju animacija i izgled likova, te dinamično osvjetljenje, koje je ovdje mutno, neuvjerljivo, razvodnjeno i naprosto izgleda zastarjelo.
S druge strane, implementirani su efekti volumetrijskog osvjetljenja, odnosno snopova svjetlosti u interijerima, koji nastaju zbog prodiranja sunca kroz rupe u zidovima i plafonima, te probijanju svjetla kroz čestice prašine, zbog čega razni sobičci i barovi izgledaju nevjerovatno atmosferično i stvarno – ovi efekti bukvalno spašavaju izgled mnogih interijera, budući da su teksture većinom poprilično mutne i zbog toga daju nekakav ispran izgled pojedinim lokacijama u Megatonu i velikom broju ruševina na koje ćete naići.
Međutim, vrlo brzo ćete zaboraviti na pomalo zastario grafički izgled, zahvaljujući nevjerovatno kompleksnom dizajnu kojeg karakteriše fascinantan broj poligona po sceni, čemu ćete posvjedočiti svaki put kada dospijete u neko razrušeno područje u kojem razvaljene kuće i zgrade jedva stoje uspravno, dok je sve krcato otpadom razbacanim po ulicama, popucalim zidovima, stubovima i dijelovima armature koji vire iz betona.
Sablasni Springvale je, recimo, savršen početni primjer ovoga, s tim da će sve to dobiti zaista megalomanske dimenzije nešto kasnije, za vrijeme rješavanja veličanstvenih questova u glavnom gradu. Masovne bitke u kojima ćete učestvovati definitivno pariraju i najvećim iživljavanjima kojima su igrači prva dva dijela bili podvrgnuti, uključujući i onu borbu protiv nepregledne gomile čudovišta na dnu tankera u Falloutu 2, što se naročito odnosi na scenu u kojoj se krećete iza jednog ogromnog robota koji uništava sve ispred sebe, dok vojnici Enclavea uzaludno ispaljuju rakete na njega.
Ono što također pomalo eliminiše ružnoću mutnih tekstura nalijepljenih na mnoge površine u svijetu igre su apsolutno realistični pixel shaderi, čije će vas uvjerljivo presijavanje po zidovima memljivih rupetina koje ćete istraživati ekspresno natjerati da pomislite da se stvarno nalazite tamo i da desetak minuta blenete u odsjaje svjetla na podu nekog prljavog hodnika. Oni su naročito efektni na oklopima i koži velikih insekata i mutanata, koji zbog toga izgledaju zaista neugodno ljigavo i uvjerljivo – ima da se stresete od jeze i pritajenog straha od velikih bubetina kada vas napadne horda vrlo stvarno izgledajućih džinovskih mrava, koji pri tome i ispuštaju zvukove koji će vam u sjećanje prizvati one dokumentarne emisije o bogomoljkama, crvenim mravima ljudožderima, razmnožavanju rakova i raznim drugim gadostima. Ovakav zastrašujući fotorealizam monstruma ima da vam otjera srce u pete, a možda i dalje.
Zbog genijalnog dizajna će vam naprosto biti žao napustiti neku lokaciju nakon što je u potpunosti istražite, pa zato ni slučajno nemojte rushati kroz igru, nego odvojite koliko god je vremena potrebno da istražite svaki pedalj i dopustite sebi da se potpuno uživite u atmosferu. U prilog ovome ide i činjenica da nećete moći bauljati po svijetu jednom kada završite main quest, pa se zato potrudite da izvučete maksimum i riješite sve sporedne questove, te istražite što je više moguće lokacija – tako je i bolje, jer se definitivno gubi smisao daljeg igranja kada jednom završite glavnu priču.
Lokacije, odnosno dungeoni, su u potpunosti operisani od bilo kakve generičnosti, te svaka sadrži nešto posebno, od arhitekure, preko neke posebno umobolne situacije u kojoj ćete se naći, pa do samih protivnika i njihovih dnevnika koji će vam uspješno stvoriti utisak da se život u svijetu Fallouta odvija i bez vaše intervencije, da ne govorimo o tome koliko jedan takav prost detalj podiže atmosferu nečega što bi inače bio još jedan, milion puta viđeni tip questa. Kako su to lijepo pokazali pojedini sofisticirani naslovi druge polovice devedesetih godina (Thief, Planescape Torment, Fallout), obične lokacije i neprijatelji se sa samo jednim pametno napisanim pismom ili par stranica u dnevniku vrlo lako mogu pretvoriti u neobične i pamtljive. Idealan primjer ovoga je podzemlje ispod škole, koje bi bilo poprilično bezlično da nije razapetih obezglavljenih leševa u njemu i dnevnika bandita koji su se tu nastanili i koji daje svrhu njihovom boravku na tom mjestu.
S bombom u bolju budućnost
Kad smo kod obezglavljivanja i prosipanja crijeva, F3 sadrži zavidnu količinu krvavog nasilja, dodatno naglašenog spomenutim VATS-om, budući da pomoću njega lako možete otkinuti nekome ruku ili ga onesposobiti za hodanje. Brutalnost svijeta oko vas nije ograničena samo na borbu, nego i na rječnik likova u razgovorima koji će se baš fino služiti psovkama i uvredama u komunikaciji, na što im, naravno, nećete ostati dužni. Dalje, scenografija je upečatljiva i u principu prilično uznemiravajuća, jer ćete na svakom koraku viđati gomilu nasilja, ovisnika o drogi, prostitutki, neizrecivu prljavštinu i tragove nekadašnjeg boljeg života, od uništenih automobila, pa do odbačenih dječijih igračaka.
Međutim, ono što mi se nikako ne sviđa je to što je svijet u kojem se odvija radnja, iako potpuno otvoren i dostupan za nelinearno istraživanje, relativno mali, najvjerovatnije kako ne biste morali previše istraživati i hodati da bi se dogegali do nečega upečatljivog, što je na određeni način definitivno demistifikovalo većinu lokacija, jer nećete na njih nailaziti slučajno, nego ćete ih biti u stanju vidjeti sa bilo kakve veće gomile otpada sa ogromne udaljenosti. Šteta, jer, barem po meni, ovakav pristup onemogućava da se uživite u ulogu lutalice i prekaljenog rendžera, što je bio slučaj u prva dva dijela.