SSD disk Transcend SSD 32 GB (TS32GSSD25S-M)

Ne morate ni doći do tehničkih specifikacija da biste bili uvjereni da se ovdje radi o nečemu potpuno drugačijem. Transcendov SSD je 2,5-inčnog formata kompatibilnog sa hard diskovima u laptopima (to mu je i namjena), pa je otprilike dimenzija upola tanje kutije cigareta. Kada ga uzmete u ruku, nećete ga ni osjetiti, jer je i težina tu negdje.

Tako lagan i plastičan, ovaj uređaj skoro da podsjeća na neku igračku. Nakon svih ovih godina druženja s mehaničkim hard diskovima, nekako ga ne shvatate ozbiljno... A to je baš ono što je drugačije. Unutra nema ničega do štampane ploče sa memorijskim čipovima, čime se gubi osjećaj lomljivosti sa kojim se uvijek pristupa hard diskovima. I tek tada shvatite jednu od velikih prednosti SSD-ova: nema pokretnih dijelova.

Tom činjenicom SSD-ovi mašu zbogom zujanju i brujanju. Kada se priključi na računar, SSD je nestvarno nečujan. U trenutku smo se uhvatili u pokušaju da približavanjem uha čujemo da li uopšte radi!? Hah, ovo je dobro! Ništa. Potpuna tišina. Nepostojanje mehanike znači i da su otporni na udarce i da ne zahtijevaju pažljivo rukovanje, te da se tokom rada ne zagrijavaju.

Podaci se, dakle, pohranjuju u memorijske čipove, što znači da SSD radi na istom principu na kojem radi memorija. Nema, znači, lociranja sektora i traka da bi se došlo do zapisanog podatka, nema pomjeranja glave za čitanje, ni razlike u brzini pristupa vanjskim i unutrašnjim trakama. Sve je potpuno digitalno, pa je pristup svakom traženom podatku jednako brz, onoliko koliko to dozvoljavaju kvalitet ugrađenog memorijskog kontrolera i brzina korištenih NAND Flash memorijskih čipova. Zbog ove osobine, podaci zapisani na SSD-ove se nikada ne fragmentuju, pa se ne mora raditi defragmentacija. Čak štaviše, nije ni preporučena, a do razloga ćemo doći kasnije. Zbog ovakve arhitekture, brzina pristupa podacima na SSD-ovima je gotovo instantna, te se mjeri u desetinama milisekunde. Za usporedbu, najbržim desktop diskovima treba 8-15 ms dok glava locira podatak, a najbrži serverski diskovi sa SAS interfejsom to rade za 4-6 ms. Još uvijek presporo.
Sve do sada navedeno su stvari zbog kojih bi svako rado vidio neki SSD skriven ispod lima svog ljubimca i zbog kojih je i slabo upućenom informatičaru jasno da se starim dobrim “pločašima”, koji su nas vjerno služili sve ove godine, jednostavno bliži penzija. Samo je pitanje vremena. Pa ipak, postoje još neke sitnice koje usporavaju proboj SSD-ova na tržište.

NAND Flash memorija, koja se koristi u ovim uređajima zato što je brža i jeftinija za proizvodnju od NOR memorije, ograničenog je vijeka trajanja, odnosno svaka ćelija ima ograničen broj pisanja, nakon čega prestaje raditi (čitanje se može raditi neograničeno). Proizvođači su stoga morali razviti algoritme koji ravnomjerno raspoređuju podatke po svim čipovima, kako bi se vijek trajanja SSD-ova produžio.

Usavršavanje ove vrste memorije se odvija svakodnevno, pa su današnji SSD-ovi uglavnom u stanju ispuniti svoju dužnost tokom čitavog životnog vijeka jednog računara, uz neki normalan način upotrebe.

Ako analizirate rezultate testova našeg testnog modela, kojeg smo uporedili sa WD Scorpio 2,5-inčnim hard diskom za laptope brzine vrtnje od 5400 obrtaja u minuti, primijetićete jednu manu ovih uređaja – brzina pisanja. Naime, poznato je da memorijski čipovi svih vrsta podatke sporije zapisuju nego što ih čitaju, pa je ova osobina za sada Ahilova peta SSD-ova. I ovdje se stvari mijenjaju i (skupi) serverski modeli lagano sustižu (i prestižu) hard diskove, dok potrošački, namijenjeni širokim narodnim masama, još uvijek kaskaju.

U serverskim diskovima koriste se isključivo Single Level Cell (SLC) NAND Flash čipovi, kod kojih se u jednu memorijsku ćeliju zapisuje jedan podatak. Suprotno tome, Multi Level Cell (MLC) memorija na jednu lokaciju može zapisati dva podatka (u razvoju su čipovi koji mogu zapisati tri), čime se očigledno povećava kapacitet čipova i SSD diskova. Pa ipak, zbog veće mogućnosti greške prilikom zapisivanja, MLC-bazirani SSD-ovi su osjetno sporiji od onih sa SLC čipovima u čitanju i pisanju, tako da su proizvođači ovih uređaja razapeti između performansi i kapaciteta/cijene njihovih proizvoda.
Pa ipak, mnogi će se složiti da brzina pisanja nije nešto preko čega se ne bi moglo preći zarad gomile prednosti koje SSD-ovi imaju nad hard diskovima. Ono što mnogima još uvijek predstavlja nepremostivu manu (i najveću nadu proizvođačima hard diskova) jeste cijena. Zbog još uvijek malog kapaciteta NAND Flash čipova, cijene SSD-ova po gigabajtu su klasa za sebe u odnosu na hard diskove, te i po kapacitetu značajno kaskaju za njima.

Prvi SSD-ovi bili su basnoslovno skupi, sa cijenom i od po par hiljada KM (i danas postoje takvi modeli za enterprise upotrebu), dok su danas samo skupi. Modeli od 32 GB, kao što možete vidjeti, mogu se kupiti za oko 300-400 KM, što već lagano zalazi u granice dostupnog, ali i dalje je daleko od masovne upotrebe u kojoj će potpuno zamijeniti magnetne diskove (ili barem poslužiti kao sistemski disk u računaru, pored hard diskova).

Transcend model koristi MLC Flash čipove, te je očigledno namijenjen potrošačkom dijelu tržišta, prvenstveno korisnicima laptopa. Ovo je nepretenciozan model koji je osjetno sporiji od hard diskova po brzini pisanja i čitanja, ali nudi gotovo instantni pristup podacima i sve ostale osobine SSD-ova, uključujući robusnost, otpornost na udarce i padove, te nečujan rad. Ovo definitivno nije model kojeg će poželjeti napredniji korisnici koji ciljaju na performanse, ali može biti zanimljivo rješenje za tiši i robusniji laptop, iako uz nešto ograničeniju količinu prostora. Bez sumnje, budućnost pripada ovim uređajima, treba samo još sačekati da cijene padnu.